01.08.1999.

Nedjelja. Da će biti sunčan dan još ne znamo jer krećemo vrlo rano put Zadra kako bismo zatekli tamo polaznike prethodne grupe kampa i pridružili im se na jutarnjoj kavi.

Tako puni entuzijazma i nade nismo slutili da nam je sudbina namijenila jutarnju kavu tek drugog dana. Naime, nasred puta na Plitvicama umjesto šetnje uz jezera obilazimo vlastito prevozno sredstvo ispred i iza kojeg se nalazi još puno sličnih prevozila koji su centar vrtnje potpuno bespomoćnih putnika. Nakon što potpuno otupe bilo kakvi osjećaji i postane svejedno koliko se dugo stoji na mjestu (ha, ni to nije tako loše, štedi se benzin), kolona ipak krene. I pokret traje taman toliko da se ponovo probudi nada. Nakon svega nekoliko metara ili sekundi prethodni postupak se ponavlja. I tako n puta (n jako veliki broj). Sva sreća da su radio signali bili sasvim jasni i nedvosmisleni, pa se u vijestima moglo čuti da se na Plitvicama povremeno stvaraju kolone, ali nema zastoja. Dobro da smo to čuli, inače se ne bismo sjetili da se mi zapravo krećemo iako nam se čini da stojimo (pa Zemlja rotira i mi s njom - na to smo zaboravili).

Ipak, nakon puuuno sati i još više upornosti stižemo na odredište. Naravno da smo u nedoumici kako na budućim predavanjima objašnjavati pojam najkraće udaljenosti (Koja će biti NAJ - mjereno u metrima ili satima???).

Nakon što smo prebacili kofere u sobe, sebe pod tuš i misli s Plitvica na Zadar, preuzimamo posao i nasljeđene popise od voditelja prve smjene kampa. Nakon sređivanja dokumentacije, evidentiranja i posljednjih pristiglih učenika, selotepiranja popisa i rasporeda predavanja na oglasnu ploču, počela je s radom druga (srednjoškolska) smjena Kampa 99.

Prije podne

Kasnimo s doručkom 10-tak minuta. Za sutra su obećali da će doručak (ili što god to bilo) biti na vrijeme kako bismo s radom radionica počeli točno u 8,00.

Održana su prva predavanja prema planiranom rasporedu. Pospanaca nije bilo, a zato ni slobodnih mjesta za računalima. Sutra se uvode male izmjene u satnici jer se grupa "Internet" dijeli u dvije u ovisnosti o zanimanju i predzanju polaznika. Sve se odvija mirno i bez zastoja. Predavači su pravovremeno na svojim mjestima (lako im je sada kad umjesto auta trebaju samo par vlastitih nogu, a umjesto Plitvica idu preko hodnika).

Pojavili su se i prijedlozi za teme okruglog stola koji će se održavati poslije večere. Bilo je naravno i slobodnih tema, ali i jedna konkretnija koju su prihvatili Elinka i Hrvoje i realizacija je već danas - poslije večere.

Osim velike dvorane s više od 20 računala, u drugom objektu zatočeno je uz računala 8 olimpijaca koji su sa svih strana napadnuti nadobudnim predavačima (smišljačima zadataka). Bit će i veliko finale, testiranje na kraju. Ishod je prilično neizvjestan.

Pored 6 radionica za 50-tak polaznika pronaći će se vjerojatno vremena za more i sunce, možda i ulov pokoje ribice, a sportska nadmetanja već imaju svoj začetak na oglasnoj ploči gdje se očekuje popis dobrovoljaca za mali nogometni turnir (ekipa iz Zadra protiv ostatka svijeta).

Poslije podne

Također vrlo živo. S jedne strane učionice Ante objašnjavajući postupak rješavanja složenih zadatka prisjeća na olovku, papir i naravno mozak, pa tek onda slijedi komp i kodiranje. S druge strane sasvim u kutu nikome na putu Hrvoje u uvodu Linux-a obrazlaže kako neće predavati po sistemu "kuharice" (točno opisan svaki korak koji možeš provoditi bez umovanja). Umjesto toga predavanja će poticati polaznike da aktivno razmišljaju o problemu.

Večer je protekla mirno uz poneku zabilježenu anegdotu: Polaznik1 (pita): "Kad ides spavati?" Polaznik2 (odgovara): "Ne znam, ne mogu to znati napamet" (nismo ga nadzirali da li je kasnije provjerio na računalu u koliko mora na spavanje, iako nikog takav postupak ne bi začudio).

Vidaković povremeno, u gotovo pravilnim vremenskim razmacima traži ili cimera ili ključ od svoje sobe, pa smo mu predložili da instaliramo jedan šator za njega kako bi se mogao riješiti svojih problema i koristiti any key.
 

Prije podne

Nešto prije 8,00 pomalo raščupani oko stola za doručkom okupljeni najprije olimpijci. Njih 7. Gdje je osmi? Mi o vuku, a Frane na vrata (tj. pluta kroz prostor grabeći do cilja - nečeg za jelo). Nakon nekoliko minuta prikupljaju se i ostali.

Adrijanu pohvala sveprisutnih za jutarnji napor oko ustajanja (upućeni znaju zašto, preostaje samo da Saši, njegovom "cimeru" pokažemo tko je Adrijan kako ne bi u odlučujućem trenutku tvrdio da takav ne postoji.

Tom je naravno na svom mjestu i to je naravno u učionici (nismo ga baš špijunirali, pa ne znamo točno da li izlazi iz učionice ili tamo i spava).

Druga grupa Internet radionice odlučila se danas za svjež zrak. Na terasi uz improviziranu ploču Elinka je okupila svoj krug slušača.

I događaji teku dalje svojim ustaljenim redom, tj. rasporedom. Zvonimira je nakon noćašnjeg dežurstva u prostoriji jutros prozvanoj od naših jednonoćnih gostiju iz Engleske "Computer Room" dopao malo kasniji termin od 9,30 i nastavak olimpijskih zadataka. Primjećeno je da su neki jučer cijelo poslije podne rješavali zadane zadatke s jutarnje grupe, a naročito uočljivi u toj aktivnosti su bili naši gosti iz BiH (samo pola grupe).

Poslije podne

Elinka počinje s osnovnim naredbama Linux-a, na kraju predavanja stiže Saša koji je zakasnio iz opravdanih razloga (koliko god nam se cijela priča činila neobična - vozeći se autobusom koji je bio predugačak da skrene u usku uličicu gdje su na nezgodnom mjestu bili parkirani još neki auti, pa su morali ručno micati te smetajuće automobile da bi autobus savladao zaokret itd..) i Elinka ponovo njemu individualno nabraja naredbe. Sve su mu izgleda bile jasne osim što je pitao otkuda se jedna naredba zove baš passwd (zblenuto smo ga pogledali, no na svu sreću već se u sljedećoj sekundi pljsnuo po čelu i shvatio (opravdano je zbog trauma proživljenih na putu). Nakon Elinke nastavlja, tko bi drugi nego Hrvoje, uvijek složni i nerazdvojni, nadopunjavaju se i nastupaju u paru.

Istovremeno Ante svojim nepogrešivim stilom profesora navodi polaznike na rješenje zadatka. U jednom trenutku dva predavača razmijene nekoliko riječi i sljedeća scena je prenos ploče s jedne strane učionice na drugu i Hrvojev pokušaj da na zelenoj ploči piše skoro zelenom kredom. Kad je vidio da se ljudi bune, uzeo je bijelu ne shvativši točno što ti ljudi uopće gnjave. Njemu se baš svidjela kreda u boji.

U predvečernjem dijelu predavanja nastupa još jedan vrlo uspješan predavački tim - Marijana i Bojan. Oboje se drže izvorno Pascal-a, Marijana s grupom početnika u programiranju, a Bojan je morao za svoju naraslu grupu Delphi-sta obaviti instalaciju na još nekoliko računala.
 

Prije podne

Još nije 8. Pogled kroz prozor usmjeren desno vraća romantičnu sliku mora, pogled lijevo optimistične olimpijce umrljane pekmezom za doručkom. Nakon što su napravili "save" nekoliko premazanih komada kruha u trbušnu šupljinu, odmah se povlače u svoje odaje na alogoritme. Priča se ovih dana da je Dijkstra (algoritam najkraće udaljenosti) vrlo popularan, to smo i slutili dolazeci najkraćim putem do kampa.

Tom je naravno na svom mjestu precizan u sekundu, okružen svima bez ijednog izostalog. Pljuštali su izrazi poput kiše: Ethernet, IP, TCP, router, koaksijalni kabel …

Nakon Toma sve Zadarske djevojke Elinkine grupe su na broju i još jedna više. A najavljen im je i neki test na kraju. E, pa ovi se ne zezaju, sve je to zaozbiljno.

Zvonimir i negova grupa olimpijskihzadatkovaca odlučili su danas pascalirali domino. Zagnjurili noseve u ekrane - bolje da ih ne smetamo dok "igra" ne bude gotova.

Nekoliko olimpijaca se šetka 10-tak minuta po terasi ponosni što su prije ostalih riješili zadani zadatak, pa sad mogu otpuhnuti. Nailazi olimpijskiglavnoodgovorni Krešo: "Idemo, gdje ste dosad, zadan je već sljedeći zadatak".

Poslije podne

Elinka upućuje na pravi put okorjele dosovce da linux razlikuje velika i mala slova, s druge strane dvorane Ante napominje da će zadani zadatak riješiti koristeći rekurzivne procedure. Zatim se Hrvoje ufurao u entuzijastičko objašnjavanje FILESYSTEM-a.

Sve izgleda uobičajeno, a u pozadini se zapravo priprema za večeras organizirano gledanje utakmice. Riječani su već sinoć iscrtali transparente umuljavši se total u kredu plave boje.

Djevojke zadužene za male novinarske specijalitete obavljaju razgovore s polaznicima. Na slična pitanja neki odgovaraju u malo slobodnijem ljetnom i opuštenom tonu, ali naših 8 olimpijaca daju vrlo ozbiljne izjave, izgleda im nije do zezanja. Upravo saznajemo da trenutno rješavaju zadatke porijeklom iz Kine (s njihovog državnog natjecanja), sva sreća pa je tekst preveden.

U povratku iz trgovine susrećemo našu ekipu i u prolazu čujemo nešto u stilu: Imaš globalnu varijablu…, eh ovi baš nikad ne odustaju.

Pada mrak, Šepi dofurao TV, okupljamo se u našem kutu pored kancelarije (bivše ambulante). Malo smo pofureni. Rezultat nam ne odgovara. Ali, zivot tece dalje i sutrasnje obaveze nas ocekuju. Prije toga druzit cemo se jos malo na terasi. Naravno, ne svi, neki ovsinici su jos uvijek pod okupacijom drže "Computer Room".
 

Dan protječe mirno bez velikih amplituda, osim što je Vidaković prespavao prvi zadatak, a Igor mora umjesto na poslijepodnevno kupanje kod liječnika. Bosiljka, koja je uspješno privela kraju prvu smjenu, danas se morala uputiti u smjeru Varaždina gdje je očekuju druge obaveze.

Jutarnja i poslijepodnevna predavanja potpuno pod kontrolom drže predavači. Broj učesnika se ne smanjuje osim što je u Marijaninoj ekipi jednu djevojku iz Zadra zamjenio njen kolega (izgleda su ipak dečki više zainteresirani za programiranje).

Skraćuje se izvještavanje jer se može samo ponoviti da se sve odvija predviđenim planom poštujući dnevni raspored.

Od aktivnosti koje nisu u rasporedu možemo spomenuti vrlo uspješno održanom predavanje dr. Igora Urbihe na temu "Općeniti algoritmi za rješavanje problema (obilazak stabla traženja). To isto predavanje održano je 05.08. za naših 8 olimpijaca.

Subota naveče, nakon prilično napornog rada i održanih predavanja u postojećih 8 grupa trebala bi se uživo vidjeti velika Zadarska fešta (u gradu, na mostu, na rivi). Mi bas nismo u startu bili uspješni. Prije svega morali smo potražiti liječničku pomoć. Naši olimpijci su naumili malo bolovati, pa smo nakon Igora i naše zabrinutosti za krila njegovih pluća brigu prebacili na našeg favorita Kazalickog kojeg je čak napala i mala temperatura, a Vidaković je cijelo poslijepodne uznemireno šetao jadikujući: "Uh, uho me boli". Kad svemu tome dodamo i još jedan iščašeni zglob, svima je jasno da smo se kod lokalnih liječnika sasvim udomaćili. U kasnim večernjim satima mnogi su ipak uspjeli stići do gradske gužve i pogledati što se tamo dešava. Gužva je blag pojam za krkljanac koji nas je zadesio. Primjera radi, Marijana i Bojan su se našli tek u hostelu nakon što su se izgubili iz vida u gužvi. Sve u svemu bili smo jako sretni kad smo se ponovo prešli preko mosta i dočepali naše terase, pa i čuvene dvorane "Computer Room".
 

Svi i sve po planu osim olimpijaca. Napokon su slomljeni. Nakon prosječno 6 sati inetnzivnog rada dnevno, jutros su iz svojih sigurnih utočišta izmilila samo dvojica. Ostali spavaju. Predavači su odlučili pustiti ih da izvrše svoj naum cijeloprijepodnevnog spavanja, ali nakon toga su i oni izvršili svoj naum. Olimpijci su poslije ručka prionuli na testiranje koje bi se moglo nazvati probno, tj. neće biti službenog pribrajanja bodova, ali će rješavati tri postavljena zadatka u vremenskom periodu od tri sata (baš onako kako ih očekuje u utorak - veliko finale). Tako su spavači zapravo propustili kupanje, ali ne i zadatke.

Prije večere je odigrana utakmica odgođena sa subote na nedjelju. Prevario se svatko tko je pomislio da olimpijci znaju samo zadatke, a kako tek rasturaju nogometnu loptu (jednu su potrošili na probama, ovo je bila ganz nova). Zadrani su u svojoj mreži našli loptu pet puta, a ostatak svijeta samo triput.

Negdje poslije 22,00 sata počela je žučna i filozofska rasprava prvenstveno između Hrvoja i Frane (što bi drugo nego MacOS i Unix). Skupilo se dosta publike, a rasprava je potrajala dugo u noć.

Već rano ujutro je totalno vruće. Elinku i Hrvoja zatekli smo u natečenom stanju. Protiv rojeva komaraca nije pomogao ni Linux, a kako bi tek bilo da je Hrvoje šljakao pod MacOS-om. Olimpijci na nogama i odmah poslije doručka na drugim dijelovima tijela ispred monitora. Dok je Tom držao predavanje, Elinka je dovršavala plakat kojim ćemo pokušati nadmašiti predhodnu smjenu kampa čiji je rad bio zaista impresivan. Još danas teku predavanja ustaljenim redom, a sutra se već raspored malo mijenja jer je na redu završnica. Odmah ujutro olimpijski zadaci - veliko finale.

Poslijepodne svi provode radno. Elinka testira jadne smrtnike kojih se dočepala u ulozi slušača njezine grupe Linux-a. Ipak je imala malo samilosti i testiranje provela na terasi uz dovod kisika, što se za učionicu baš ne može reći. Ante i Hrvoje ne odustaju od svog tempa, ali ne odustaju ni polaznici. Dvorana je puno do posljednjeg mjesta kao da je u pitanju premjera nekog poznatog filma. Nakon njih Marijana, Bojan i naravno Pascal. Moramo priznati da smo ih nekoliko puta prisiljavali da završe predavanje jer im je vrijeme odavno isteklo. Prva je odustala Marijana, ali Bojan je baš bio tvrd orah i skoro smo pojeli voćni kup i u njegovo ime.

U isto vrijeme u kancelariji se obavljaju administrativne pripreme velikog finala. Treba pripremiti priznanja, zahvale, pohvale koje će biti uručene sutra na završnoj svečanosti, ali treba prije toga pripremiti popise polaznika koji će sutra učestvovati na testiranju i članove povjerenstava koji će omogućiti da sve bude provedeno prema dogovorenim pravilima i propozicijama, a da zadaci budu primjereni znanju, pripremama i cilju koji je pred nama (IOI).

Prije ponoći zavladala opća tišina. Naprosto nevjerojatno. Posljednje tvrdoglavce koji nisu željeli dobrovoljno u horizontalu uvjerio je sa samo nekoliko efikasnih riječi (ili naredbi Linux-a) tko bi drugi, nego Hrvoje. Njemu je također pripala čast i dužnost da izvrši ranojutarnje buđenje. Za tu svrhu naoružao se popisom s priloženom oznakom sobe. Dakle, ako Hrvoje bude savjestan kao što je uvijek, jutarnji izvještaj neće izostati. Do tada, ne smijem remetiti propisana pravila - moram u horizontalu.
 

Posljednji dan prepun aktivnostima. Prijepodne protječe u pisanju olimpijskih zadataka, jednu grupu čini naših slavnih 8 olimpijaca, a drugu grupu 13 učenika koji su se prijavili za testiranje. Olimpijci se preznojavaju u dvije male učionice, a svi ostali u velikoj učionici gdje su i slušali predavanja. Uh, nije im bilo lako. Autori zadataka nisu bas pokazali neku pretjeranu osjećajnost, pa su zadaci bili prilično složeni, a za njihovo rješavanje su proglasili potrebna četiri sata. Zahvaljujući Hrvoju i njegovom autoritetu, nitko se nije usudio zakasniti. Tako su olimpijci počeli rješavati zadatke u 8 sati i 5 minuta, a svi ostali u 8 sati i 7 minuta. Propozicije su bile identične kao i na Državnom natjecanju. Nakon isteka vremena pokupili smo diskete na kojima su snimljene originalnost, ali i stečeno znanje naših muških natjecatelja čiju je spolnu jednoličnost narušila jedna hrabra djevojka.

Nakon svega 15 minuta predaha pregledavana su najprije rješenja olimpijaca. Čulo se dosta uznemirenih koraka po hodnicima i ispod prozora, a kako i ne bi kad od njih 8 prva četvorica predstavljaju Hrvatsku u svijetu na informatičkoj olimpijadi (ove godine u Turskoj). I nakon manje od sat vremena neizvjesnost je službeno ukinuta. Ukupna bodovna tablica uključujući sve kategorije koje se boduju za članstvo u reprezentaciji Hrvatske je sljedeća:

Nakon ručka prionulo se pregledavanju rješenja druge grupe. Nujihovi rezultati su bili sasvim solidni i pokazali su da među njima ima potencijala za nasljednike olimpijaca.

U toku ispravljanja bilo je kao i uvijek simpatičnih razgovora autora zadataka i rješavatelja zadataka u stilu:

Učenik: "Svi test primjeri mi bas ne rade, ali ja sam napravio i puno kompliciraniji algoritam nego što je trebalo"

Autor: "Da, ali i kriviji".

Oglasna ploča je uskoro osvanula prekrivena novim rezultatima.

Ispratili smo naše goste iz BiH. Oni se raduju što ćemo se s njima sresti na Olimpijadi, a možda i nagodinu na našem kampu.

Učionice pretrpane računalima raščiščavamo i odvozimo na razne strane. Svi složni i marljivi pokazuju da im je intelekt dovoljno jak da savlada i najbanalnije fizičke poslove. Eh, neka, još malo, uskoro ćemo programirati robote, a mi ćemo samo roboupravljati.

I kraj. Večeras je svečano. Podjela priznanja, zahvala, pohvala i diploma. Svakom prema zasluzi, ali svakome ponešto.

Pomrčinu sunca nismo mi programirali, ali možda jednog dana hoćemo.

Doručak je zadnje što nam ostaje prije nego se raspršimo u brojne gradove Hrvatske, ali ostaju misli, sjećanja, znanja, algoritmi, anegdote i naravno mail-ovi.

Rastajemo se ali nakratko. Ipak smo mi jedna velika i sretna obitelj pa ćemo se za prigodne datume ponovo okupiti u velikom obiteljskom krugu koji će se brojčano ojačati još nekim novim klincima.

Do sljedećeg javljanja pozdravljaju vas kampisti Hrvatskog Saveza informatičara koji nije tek neki savez tek nekih informatičara, nego obitelj kojoj se svi s radošću vraćaju.